Virtualna čarolija ili pričam ti priču

Na samom početku knjige neobična naslova Stvoritelj u lošem društvu autor Darko Orešković, veterinar i doktor znanosti, donosi Prolog u kojem čitateljima pokušava približiti svoju knjigu nazivajući je „čudnom i zahtjevnom“ u otuđenom svijetu „virtualnih bespuća“. Riječ je, naravno, o „svemogućem“ internetu koji razmiče granice stvarnosti ulazeći u virtualni kozmos. To ulaženje zapravo je bijeg od stvarnosti u kojoj se glavni junak stereotipno i besperspektivno kreće obavljajući sve rutinske poslove i ispunjavajući obveze koje mu je nametnuo stvarni život. Glavni se junak, u daljnjem tekstu Stvoritelj, udvostručuje i onda njegov alter ego uključuje ekran računala i razgaćen se prepušta virtualnim čarolijama: u svom uredu, zaključanih vrata iza kojih se Stvoritelj predaje tipovima poput, naprimjer, Alana Forda ili Terminatora:

„… jer, kad jedanput ljudske čežnje i nade zavrtiš u krug, i to još uz svjetske hitove pjevane na engleskom – uz šarene televizijske reklame o demokraciji i tržištu koje baš sve pravedno regulira šireći samo dobrotu i blagostanje – svijet ti se jedno jutro uz šalicu čaja sam od sebe, iznenada i bez ikakvog plana, i uz malu pomoć avijacije i prekomjernog granatiranja, nađe na dlanu: sa svim svojim mirodijama, rudnim bogatstvom i radnom snagom, iznenađen, prestrašen i začuđen poput Pinokija u pilani.“

Izd. Biakova, Zagreb, 2024.

Autor romana Darko Orešković radi kao znanstvenik u Institutu „Ruđer Bošković“. Dosad je objavio četiri romana – Odrastanje (1999), Obitelji s ljubavlju (2001), U potrazi za izgubljenim satom (2009) i Anđeo smrti/ Roman o snajperistu (2019) – i više od pedeset značajnih znanstvenih studija. Fabula ove neobične proze Stvoritelj u lošem društvu višeslojna je i znalački opterećena virtualnim elektroničkim „čarolijama“ u kojima se odvijaju virtualne dogodovštine s ironijskim odmakom u kojem se sukobljavaju paradoksalne avanture. To je očekivani kontrapunkt između stvarnosti i fascinirajućeg svijeta koji se otvara do kulminacije:

„Ali ja tu ne gubim vrijeme i dobru volju i ne pušim ta filozofiranja, ja radije iskoračim u jedan od paralelnih čarobnih svjetova po mojoj volji, a njih, ako si pametan, imaš mnogo više od ovog jednog, jedinog, kataklizmičnog, kojeg ti se nudi službeno. Još jedan cijeli paralelni Univerzum. Gdje i kako? Jednostavnim pritiskom na tipku Enter.“

Obitelj visoko pozicioniranog i relativno moćnog državnog službenika okarakterizirana je u romanu simboličkim imenima, supruga Ledena Kraljica i sin Mali Gad te Stvoriteljev otac, ocrtan u sarkastičnim opisima priglupog, ograničenog i inkvizitorski osmišljenog tajnog agenta, udbaša, na rukovodećem položaju koji bi nastavljao taj svoj „rukovodeći“ posao i kod kuće:

„… gdje bi zlostavljao s isljeđivanjem, mučenjem, bespogovornim zahtjevima za lažnim svjedočenjem i zahtjevima za priznavanje lažnih optužbi, a u svrhu otkrivanja državnih neprijatelja. Unutarnjih i vanjskih.“

Tako osmišljeni likovi paralelno žive na stranicama ovog romana, a ironija zbivanja naglašava njihovu otuđenost:

„Kako glavni junak sve češće bježi od relevantnih tema u virtualni svijet, u njemu raste pritisak, kao što se povećava pritisak i u Papinovom loncu. Tlak u loncu sve više raste i čini se da je na kraju eksplozija neminovna“, ističe u svom pogovoru Zavodljiva otuđenost urednica Zorka Jekić, naglašavajući avanturistički slijed događanja u kojima su primjerenim sarkazmom ocrtani likovi koji se gube u virtualnom svijetu, gubeći svoju ljudsku osobnost, svoj autonomni identitet.

To bježanje od mukotrpne stvarnosti u virtualni svijet izraz je nemoći jedinke da se suprotstavi virtualnom kaosu i zadrži osebujnost i slobodu životnih prostora. I zato je uništenje računala na kraju romana zapravo očajnički pokušaj da se spasi što se spasiti dade, iako taj uništavajući akt nije efikasan ni trajan, jer internet i dalje priča svoju priču...